U kontrapunktu 11: Stvaranje – materija/antimaterija – Helioglifi, Vladimir Tomić Mosk

Galerija Decumanus
Vladimir Tomić Mosk: Helioglifi (slike)
Predstavljanje izložbi iz serije U kontrapunktu: 29. kolovoza, 20.00
Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 19.00 – 22.00
Kustosica: Luisa Ritoša

Vladimir Tomić Mosk nam u Galeriji Decumanus predstavlja opus koji je započeo u proljeće 2022. godine stvaranjem kriptičnog pisma. Ovo pismo nazvao je helioglifi i sastojalo se od formi koje njemu predstavljaju određenu vibraciju. Iz znaka je razvijao dalje sliku, proširujući izgled i značenje helioglifa, postajući postepeno sve fluidniji, udaljavajući se od crteža prema rasplinutom izrazu akvarelnog višesloja. Izlijevajući različite lazurne tonove po platnu došao je do novih, potpuno apstraktnih, kompozicija, koje nas oduševljavaju svojom suptilnošću i misticizmom.

Apstraktni ekspresionizam, ili gestualna apstrakcija, oslanja se na potencijal geste, mrlje, boje, teksture, odnosno čistih likovnih elementa te oslobađa sliku od figurativnih aspekata. Boja nadilazi estetsku ili oblikovnu funkciju i postaje autonomni entitet, nositelj unutarnjih rezonanci, koji svojim pulsiranjem stvara smisao slike. Tomićev način rada priziva akcijsko slikarstvo, koje sadrži spontano i energično nanošenje boje na platno, i čiji je imperativ na slobodi i procesu. Formalni aspekt slike podčinjava se neuhvatljivim duhovnim tokovima, gdje slika nije samo objektivni prikaz, već prostor unutar kojeg se manifestira nesvjesni ekvivalent autorove emocije, njegovih energetskih titraja i impulsa koji prelaze granice perceptivnog. Izlijevajući boju na platno, u ovom djelomice nekontroliranom procesu, autor stavlja naglasak na fizički čin slikanja. Oslanjajući se na osjećaj za ritam i instinktivno prepoznavanje trenutka kada slika postiže svoju konačnu formu autor se prepušta stvaralaštvu bez predrasuda, otvorenog uma i srca. Za razliku od standardnih istraživača boje poput Josefa Albersa, Marka Rothka i Yvesa Kleina, on ne pristupa kompoziciji na strogo sistematičan način, odvajanjem boje od boje, već dopušta prijelaze i međusobnu interakciju tonova.

On produbljuje istraživanje prema osjetu neuhvatljivosti, prema plutanju ka beskonačnosti. Iako stvara u domeni apstraktnog slikarstva on se igra s našom percepcijom nudeći nam sugestiju dubine. Nanoseći više lazurnih slojeva jedan na drugi gradi tonske prijelaze koji asociraju na magličasta svemirska prostranstava. U ova djela možemo projicirati vlastite vizije, posebno osjećaj nedokučivosti i tajanstvenosti antimaterije, života i samog tkiva kozmosa. Slikarstvo je to koje nudi suštinu slikarskog izraza, slobodu, glatke valerske prijelaze koji povremeno kontrastiraju s grubljim teksturama. Nudi mogućnost da se izgubimo u slici, atmosferu onostranog. Povremeno uvodeći kružne oblike autor podcrtava fizionomiju svemirskih elemenata, pa time stvara svojevrsni pomak iz apstraktnog u figurativno, namjerno nas zadržavajući u stanju opreke između ove dvije percepcije. Javljaju se uglavnom sekundarne i tercijarne boje, koje se uklapaju s akvarelnim slojevima nudeći nam smirenu koheziju. Zemljani tonovi primiruju naš duh, a naznaka tajanstvenih znakova emanira mistiku vječnosti. Ovdje nema riječi, prisutni su osjećaji, vibracije nečega što nas okružuje, a što ne možemo potpuno razumjeti. Ulazeći u takav galerijski prostor kao da ulazimo u svetište slikarstva, pri čemu su njegovi radovi poput božanstva koja progovaraju o nekim drugim dimenzijama. Njegova umjetnost djeluje kao sinestezijski fenomen, harmonijska konvergencija taktilnog, zvučnog i vizualnog iskustva u kojoj se boja pretače u zvuk. Tomićeva djela streme kvantnim neodređenostima, gdje se akt promatranja sam po sebi upisuje u strukturu slike, otvarajući dijalog između subjekta i objekta. U ovom procesu percepcije događa se prijelaz između estetike i metafizike, slika postaje portal u područje gdje percepcija nadilazi analitički diskurs, a promatrač biva uronjen u čistu senzaciju boje, odnosno snažnu energetsku interferenciju slike.

Vladimir Tomić Mosk nas uvodi u tajanstvene topografije, pejzaže antimaterije koji otvaraju prostor između postojanja i ne-postojanja, njegujući ambivalenciju kao odgovor na krute fizikalne konstrukte. Bitan je proces, a to je proces koji ne staje, čak iako je rad naizgled gotov. Njegova djela u sebi nose stalni potencijal pokretanja akcije kako u autoru tako i u nama, potvrđujući Heraklitove riječi “sve teče” (panta rhei). Kada bismo njegov rad smještali unutar šireg diskursa suvremene umjetnosti, mogli bismo ga interpretirati kao vizualni odgovor na problem reprezentacije u doba post-materijalnosti, gdje umjetnost prestaje biti objekt u prostoru i postaje proces koji rekonfigurira percepciju.