U kontrapunktu 11: Stvaranje – materija/antimaterija – Biljni fragmenti 2, Kristina Čehulić

Galerija Decumanus
Kristina Čehulić: Biljni fragmenti 2.0. (skulpture, instalacije)
Otvorenje: 12. rujna, 20.00
Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 19.00 – 21.00
Kustosica: Luisa Ritoša

Kristina Čehulić svojim eteričnim instalacijama istražuje uvjete koji definiraju odnos između prirodnih elemenata i umjetničke intervencije. Njezini radovi usmjereni su na istraživanje transformacije koja nastaje interakcijom stakla, svjetlosti i biljaka. Tijekom procesa staklene fuzije Čehulić umeće različite vrste i dijelove biljaka u staklo, pri čemu nema potpunu kontrolu nad procesom, što je također dio njezina diskursa. Moguća pucanja i nekompatibilnost elemenata izazovi su koje pozdravlja, prilagođavajući svoju viziju materijalu i procesu pečenja. Biljke koje koristi najčešće su paprati, koje fasciniraju svojim oblikom, poviješću i simbolikom. Osim paprati, u njezinim radovima pojavljuju se listovi raznih biljaka – lipe, javora, određenog cvijeća i drugih.

Paprati, kao primordijalni oblici života, aktiviraju naše kolektivno nesvjesno i bude našu povezanost s prirodom. Prije otprilike 359 do 299 milijuna godina nailazimo na jedno od najvažnijih razdoblja u evoluciji života na Zemlji, kada buja vegetacija, a osobito se šire papratnjače koje su mogle narasti do divovskih razmjera. Njihove ogromne šume oblikovale su naš planet i život na njemu. Postupno se razvijaju i druge biljke i životinje, pri čemu nastaje fascinantan suživot. Ovaj suživot traje i danas, no, nažalost, često biva marginaliziran. Život u gradovima otuđio je ljude od prirode, a potreba za povratkom u prirodu potiskuje se zbog egzistencijalnih potreba, odnosno zapošljavanja u velikim gradovima. To je paradoksalno jer je priroda naša majka hraniteljica. Kristina Čehulić, svjesna tog apsurda, u galeriju unosi žive biljke paprati, čime galerija postaje svojevrstan vrt-herbarij. Unošenjem vanjskog prostora u unutrašnji relativizira granicu između prirode i čovjeka, koju stambeni, a posebno galerijski i ostali kulturni prostori naglašavaju. Time nas podsjeća na važnost suodnosa s prirodom i otvara novi prostor koji nudi mogućnost sanjarenja o drugačijem odnosu s elementima prirode. Podsjeća nas da nismo samo duhovna i intelektualna bića, već da smo utjelovljeni u materiji. Njezin rad stvara divnu, fluidnu dinamiku između artificijelnog i prirodnog, duhovnog i nagonskog. Cjelokupna instalacija nudi interakciju elemenata koji pobuđuju osjećaj lebdenja i eteričnosti te istovremeno prizivaju reminiscencije toplog, praiskonskog gnijezda. Taktilnost se naglašava izmjenom glatkih i hrapavih dijelova te napuklinama.

Dimenzije i oblici radova su različiti – postoje veliki, okrugli stakleni herbariji, zatim staklene lampe manjih dimenzija te zidni svjetleći herbariji. Staklo postaje medij koji u sebi nosi život; ono svojom dvostrukom prirodom – opipljivo, a istovremeno krhko – utjelovljuje strukturu koja, iako očigledna i prisutna, nosi u sebi potencijal iščeznuća. Njegova prozirnost asocira na suodnos materije i antimaterije, pri čemu mijene svjetla mijenjaju i izgled rada. Svjetlost u djelima Kristine Čehulić animira prostor i pruža višeslojne interpretacije. Prozirnost otkriva napukle i izgorene strukture paprati i lišća, koji, stopljeni sa staklom, ostvaruju novo značenje. To značenje nije samo estetske naravi, već i etičke jer nas uvodi u pitanja ekologije i opstanka. Majka Zemlja, koja nas tisućljećima hrani, ne bi postojala bez svjetlosti, a bez biljaka ne bismo postojali ni mi. Osvještavanje svepovezanosti elemenata ključno je za shvaćanje Kristininog rada, ali i razmjera današnjeg ekocida. Zagrijavanje atmosfere može dovesti do potpune promjene klime na cijelome planetu.* Uništavanje šuma, zagađenje vode i zraka, iscrpljivanje resursa te izumiranje vrsta zbog uništenja staništa uzrokuju nepovratne ekološke štete. Promatrani kroz ovu leću, njezini radovi postaju suptilna, ali čvrsta kritika društvenog sustava i istovremeno upozorenje na alarmantno stanje. Ove instalacije nude nam podsjetnik na vrijeme i mjesto u kojem se sada nalazimo u povijesnom tijeku te na odgovornosti koje bismo trebali preuzeti. No, istovremeno inspiriraju, nude nadu regeneracije i pogled na izdržljivost života.

Radovi Kristine Čehulić nude ushićenje estetskog kaleidoskopa stakla; oni testiraju i proširuju njegove mogućnosti kao likovnog elementa, a istovremeno potiču promišljanja o suvremenom odnosu između ekonomije i ekologije. Svjetlost je element koji nas u njezinu radu možda najviše privlači – ona obuhvaća i prodire kroz materijal, omekšava njegove granice i konture te stvara igre sjena i tekstura koje osvjetljavaju i odražavaju unutrašnje plohe. Razotkriva se unutrašnjost materije, a granice između objekta i prostora postaju fluidne. Osjećamo potrebu da ova svjetlost postane i naša unutarnja svjetlost – da obasja našu dušu, rasvijetli i pročisti naš osobni mrak.