Znak K, izložba Zdenke Pozaić

Što je to ZNAK K? Vjerojatno je da će to zapitati svatko tko ovih posljednjih nekoliko godina nije imao priliku upoznati ekspresivni, intrigantni ciklus ZNAK K 33 naše znane grafičarke Zdenke Pozaić, koja se u posljednje vrijeme ponajviše posvetila kolažu. 

Kako se iz samoga naziva, poput rebusa, može iščitati, ciklus se sastoji od 33 kolaža na temu križa (znak K = znak križa). Autorica ga je osmislila kao sadržajnu cjelinu vezanu uz temu, pa je zato izveden po principu ograničene serije, gdje se osnovna tema varira u zadanom, određenom broju izvedbi – kao niz misaonih sekvenci jednoga razmišljanja. Ipak, svako pojedinačno djelo može biti i zasebni, mali univerzum za sebe, pa zato ovaj ciklus jednako snažno djeluje i u fragmentima – manjim cjelinama (kao u našem slučaju), pri čemu se ne narušava niti osnovna misao i ideja, ni vizualna struktura. 

Križ je, zbog punine i slojevitosti svoje simbolike, jedna od najviše korištenih tema u povijesti umjetnosti. Zdenka Pozaić zahvatila ju je, na svoj autorski način, po širini i po dubini, stavljajući u primarnom kontaktu naglasak na značenje koje se nama čini najraširenije i asocijativno najbliže – na Kristov križ. Ali je onda simboliku proširila dalje, zavirivši u arhaiku čovjekove nutrine i istodobno se otputivši kroz prostor i vrijeme svemirskih beskraja, protežući je tako od iskona do svevremena. Malo je zato tu u nje opisnoga, prepoznatljivoga i narativnoga, ali je zato mnogo asocijativnoga, stiliziranoga, ekspresivnoga, sažetoga i aluzivnoga. Dakako, najviše je onoga simboličkoga. Kroz simbole ona od samoga početka (od naziva ciklusa i radova) progovara, s njima se veže i na njih nadovezuje. I tako u svakom detalju svoga minimalistički jednostavnoga, a vizualno bogatoga likovnog pristupa, pa zato iščitavanje njezinih djela zahtijeva i misaonu i emotivnu aktivaciju. Aktivaciju koja rađa doživljaj duhovnoga ispunjenja. Ali isto tako i pokreće neke unutarnje sedimente, koji nam osvješćuju otkucaje našega pravoga bitka.  

Zdenkin motiv križa direktno je brojkom 33 vezan uz kršćansku ikonografiju i uz Krista. I premda je on u njezinim kolažima pretvoren u čisti znak, mi po nekom detalju kojeg autorica diskretno voli ukomponirati u rad znamo da je to Kristov križ Raspeća i Uskrsnuća; križ Muke, patnje i smrti. Ali i križ Spasenja i pobjede. Ipak, istodobno se tu iščitava i šira simbolika ovoga motiva – ona kozmičkoga križa. Križa kao arhetipskoga znaka; kao jednoga od temeljnih među četiri glavna simbola svijeta, koji kroz svoja dva ukrižena pravca, horizontalu i vertikalu, predočuje sve odnose i mjerila univerzuma. Koji sintetizira i sistematizira kategorije vremena i prostora (vremensko – nadvremensko, zemaljsko – vječno), kao i dinamiku kretanja (širenje/zračenje, skupljanje – sažimanje), te u nekim općim relacijama nudi spoznaju zbilje (iskustveno – imaginarno – transcendentalno). Zdenka Pozaić doznačila je sve to likovnim  sredstvima, omogućujući nam da dokučimo dimenzije prostora i vremena šire, produhovljenije – i drukčije, te da osjetimo dinamiku i energiju velikih, beskrajnih prostranstava. Ali isto tako i da vidom i opipom uočavamo nama bliski svijet, te tako kroz iskustvo materijalnoga spoznamo duhovno. Ne čudi stoga da je kolaž poodavno za nju postao intrigantan i izazovan medij. Jer on je u stanju aktivirati sve senzore, zavesti osjetila i sugestivno se poigrati imaginarnim i fizički realnim. Poigrati se iluzijom prostornosti dvodimenzinalne podloge i uvjerljivošću fizičke zbiljnosti njezine površine, kolažirane papirom, kartonom i tkaninom različitih boja, oblika i tekstura. Površine koja je izuzetno podatna na dodir, ali je dodirom umjetnice i oživljena, postavši time čudesno mjesto taktilnih doživljaja, vizualnih senzacija i energetskih strujanja. Koja je mjesto sljubljivanja i srazova onoga što se događa izvan kadra i onoga što se događa ispod epiderme: ritmova i titraja prostora, ali i dubinskih, tektonskh unutarnjih pomaka. Autorica nas tako u svojim kolažima stalno vodi kroz dinamičan splet napetih odnosa: površinskoga i dubinskoga, vizualnoga i haptičkoga, promišljenoga i intuitivnoga, dvodimenzionalnoga i trodimenzionalnoga, svojim profinjenim osjećajem za red i mjeru znajući uvijek uravnotežiti tenzije. Uz sve to, ona ipak često dopušta da progovori i njezina osjećajnost, te da kroz disciplinu i sistematičnost u kolažima svako malo proviri neka slučajnost. A upravo je možda baš to ono što njezinim radovima udahnjuje onu posebnu, neodoljivu životnost. [Višnja Slavica Gabout]