LINK IN ART 11: Suvremena znanstveno-fantastična likovnost – Lunadrom, Zdravko Milić

Galerija Decumanus
Zdravko Milić
Lunadrom (slike)
Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 20.00 – 23.00
Kustosica: Luisa Ritoša

Putnici na putovanju oko planete Zemlje nalaze trenutke predaha na veselim mjesečevim kupalištima. Njihovi dani ispunjeni su galaktičkim banketima u restoranima s pogledom na Saturnove prstenove i privatnim koncertima gdje umjetna inteligencija komponira simfonije po njihovim raspoloženjima. Vrijeme im nije ograničeno, jer zahvaljujući najnovijim medicinskim terapijama, stanice se regeneriraju brže nego što stare. Zemlja više nije poželjna destinacija, zagađena je i jadna, pa turisti u hordama stižu na Mjesec. Dolaze da osunčaju svoju guštersku kožu i plivaju u mlačnim jezerima osvjetljeni zvijezdama. I dok brzaju prema sljedećoj orbitalnoj postaji za sobom ostavljaju plastične vrećice i sunčane naočale.

Ove futurističke vizije, u tehnici akrila na platnu, Milić dočarava kroz vizure mjesečevog pejzaža, gdje primamljivi prizori alternativne sadašnjosti/budućnosti prizivaju misli o godišnjem odmoru na Mjesecu. Gradacijom sivih tonova majstorski oslikava robusnu površinu Mjeseca, a na horizont smješta vrh/brdo s kojeg je uočljiva vijugava staza. Ona nas upućuje na to da se na površini dešava kretanje. Često je u prvom planu krater ispunjen vodom u kome plutaju igračke – dječji kamioni, avioni i brodići, ili se pak pojavljuje neka druga surealna sinteza, primjerice klasicistička ženska kamena figura koja “pretvara” mjesečev karater u fontanu. Radovi su prožeti začudnim momentima, pri čemu hladne boje i tonovi, kroz kontroliran, ali ekspresivan potez, konstruiraju sliku punu zanimljivih likovnih rješenja. Način rada otkriva nam predanost i upornost. Dijelovi slika rađeni su mozaički, doduše kistom, a ne kamenčićima, ali vidimo da, u ovom opusu, Milić ostaje vjeran svom likovnom izričaju mozaičkih kompozicija. Nadograđujući ih sadržajem koji je zaogrnut konceptualnim paradigmama čini ih još intrigantnijim, u suštini nudeći uz vrhunsko likovno majstorstvo i kritiku društvene stvarnosti. Ironičan i zabavan, a istovremeno ozbiljan, osvrće se kritički na pohlepu i potrebu ljudskog roda da kolonizira i prilagodi svaki kutak svemira sebi. Kritika je to konzumerizma, ekološke nebrige i suludog, autodestruktivnog stanja u kojem danas živimo. Njegov Mjesec iz budućnosti je groteskno poznat, podsjeća pomalo i na hrvatsku obalu ljeti; prekriven ostacima plastike, upućuje nas na civilizaciju koja ni u svemiru ne može pobjeći od vlastitog otpada. Uz ekološku nebrigu, konzumerizam i kolonijalizam ovdje nailazimo i na reference o srozavanju ljudskog duha, kojeg danas više zaokupljaju igračkice nego znanost, šareni omoti nego sadržaj. Srozavanje vrijednosti današnjeg društva vidljivo je ne samo kroz umanjivanje značaja znanosti (flat-eartheri) već također kroz jačanje fašizma, ekstremizma i narcizma. Zbog imperativa kapitala prisutno je epidemijsko širenje narkomanije i ovisnosti svih vrsta te regresiranje u primitivnije oblike zajednica. Dok znanost rapidno napreduje, svjedočimo paradoksu intelektualne regresije mase, gdje se kritičko mišljenje potiskuje, a centri moći učvršćuju svoju kontrolu kroz tehnološki nadzor. Tehnologija postaje osnovni mehanizam za ekonomsku hegemoniju, pri čemu se gubi privatnost i sloboda izbora. U suštini, gubi se i sama ljudskost, mi postajemo objekti u službi povećanja profita elite, robovi u vladavini nadzornog kapitalizma.* Umjesto pomaganja potrebitima multi-biljunaši planiraju poslovne poduhvate u cilju povećavanja svog bogatstva i oduzimanja resursa većini. Uništavaju planetu zbog sulude gramzivosti, ne nudeći većini stanovnika ništa svrsishodno.** Kada bi multi-biljunaši posjedovali normalniji vrijednosni sustav mogli bi značajno doprinijeti obnovi našeg planeta, no upitno je mogu li multi-biljunaši uopće imati zdrav razum. Na ovu dinamiku Milić se satirički osvrće, i vrši propitivanje svih tekovina 20. stoljeća, uključujući i misije na Mjesec od 1969. – 1972. godine. Jesu li ljudi uopće bili na Mjesecu ili je to farsa? Što nam se sve servira kao istina? Pritom motiv površine Mjeseca postaje podsjetnik na sve ono što smo uništili na Zemlji, shvaćajući kako zenit tehnologije ne nudi nužno i moralni imperativ.

Danas, u svijetu kapitala, otkrivamo kako materija ne oslobađa, već kondenzira patologiju društvenih hijerarhija. Svjedočimo spektaklu laži, nadzora, fetišizaciji posjedovanja i dekadenciji intelekta. Milić na virtuozan i duhovit način oslikava apsurde današnjeg vrijednosnog sustava i poziva nas da se kritički osvrnemo na vlastite odluke i izbore. Hoćemo li i dalje biti društvo koje glorificira profit iznad opstanka, ili ćemo prepoznati apsurd pohlepe? Naposljetku, pitanje nije može li čovječanstvo dosegnuti zvijezde, već hoće li ga išta drugo osim vlastitog nihilizma tamo dočekati.