LINK IN ART 12: Ješka, Natalia Borčić

Galerija Decumanus

26. lipnja – 16. srpnja 2026.

LINK IN ART 12: Povratak organskom – novi ekspresionizam

Natalia Borčić

Ješka (slike)

Otvorenje izložbe: 26. lipnja, 20.00

Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 20.00 – 23.00

Kustosica: Luisa Ritoša

 

Otok Vis jedan je od najljepših hrvatskih otoka, još uvijek dalek i tajanstven za mnoge, bogate povijesti i vjerujem, blistave budućnosti. Čarolije tog otoka, i njegove tajne dobro poznaje Višanka Natalia Borčić koja se godinama vraća svom rodnom kraju i od njega ne odustaje. Vraća mu se svako ljeto, ali i zimi tamo boravi dok stvara svoje slike; iako je fizički u Zagrebu, emotivno je na otoku, prisjeća se prizora dragog joj mjesta, njegovih plaža, staza i mračnih tunela. Promatrajući njene predivne pejzaže pune emotivnog naboja s njom putujemo na ta mjesta i ne želimo se vratiti.

Slikarstvo Natalije Borčić odiše lakoćom, zaigranošću i spontanošću, apstraktno se miješa s figurativnim na zabavan i prirodan način. Sam medij koji koristi ustvari je svojevrsni eksperiment, miješa tehniku ulja i akrilika na platnu; u kemijskom susretu ta dva elementa, ulja i vode, dolazi do pojave posebno zanimljivih tekstura koje ona izdvaja. Od neobičnih mrlja i oblika, sigurnim i znalačkim potezima, kreira prizore ljudi, biljaka, plaža i mora. Boje su jasne, dominira tirkizna u svim nijansama, uz plavu i zelenu. Osim njih javljaju se delikatne naznake ostalih boja s povremeni namjerno naglašenim akcentima komplementarnih boja – ružičaste, narančaste ili žute. Slikarica na majstorski način radi prelaze u figurativno, nudeći nam igru osjetila, pri čemu gledajući neku njenu sliku možemo ući u nadrealističan prizor. Plaže otoka nas oduševljavaju, pozivaju na avanturu, a istovremeno nude odmor, smirenje, prisjećanje. U njenim slikama možemo sagledati veliki dijapazon emocija, od radosti ljetnih kupališta, vriskova djece i galebova, do nostalgije i nužne melankolije, tišine i refleksije u koju se čovjek povlači da bi se oporavio od nakupljenog stresa. Među vesele prizore potkrade se i koji jezoviti koji evocira zabrinutost i strah. Glava zmaja, crnilo dubine, visina stijene, usamljenost pojedinca u pejzažu. U prikaze koji izazivaju zebnju uvrstila bih i motiv viških tunela. Vis je, još u staroj grčkoj, kada je prvi put naseljen, bio prepoznat kao izvrsno strateško mjesto, prvenstveno zbog svoje duboke uvale, ali i izvora pitke vode. Kasnije su Rimljani opasali grad, a u 19. stoljeću su Britanci i Austro-Ugarska gradili utvrde, međutim najintenzivnije razdoblje podzemne gradnje odvijalo se u Jugoslaviji, od kraja Drugog svjetskog rata (1945.) pa sve do kraja 1980-ih godina. Duboko u unutrašnjosti otoka nalazila se Atomska ratna komanda s podzemnom bolnicom; objekt je bio opremljen sustavima za filtriranje zraka, zalihama hrane i vlastitim izvorima vode, dostatnim za boravak više od 500 osoba tijekom godinu dana. Prisustvo tih tunela Borčić vidi kao dio svog djetinjstva, mjesta igre i obiteljskih legendi. Međutim, dajući im u svom slikarstvu primat ona se odmiče od isključivo emotivnog, intimističkog izraza i prelazi u društveni komentar. Spoznaja o njihovoj nekadašnjoj svrsi, pomisao o ratu i patnji u kontrastu je s toplinom ljeta i mirisom borova. Viški tuneli i podzemni sustavi (ima ih više od 30) izgrađeni su prvenstveno tijekom Hladnog rata, kao zaštita u slučaju nuklearnog napada; cilj je bio pretvoriti otok u nepobjedivu vojnu utvrdu koja može samostalno funkcionirati mjesecima. Hladni rat bio je tada ozbiljna prijetnja, koja se nadvijala nad cijelim svijetom, a sjećanja na Nagasaki i Hirošimu teško su blijedjela. Danas, nažalost, kao da svjedočimo ponovnom kreiranju slične politike. Za sada su ti tuneli turistička atrakcija, svojevrsna ješka (između ostalih) koja mami na otok. Kontrast ratne povijesti s bezbrižnošću turističkih kupališta dodatno produbljuje osjećaj nelagode i tihe napetosti.

Prikazi plaža otoka ne posjeduju tu težinu, ali također nalazimo višeslojna značenja. U kadrovima prirode, neba, mora, stijena i granja ona izdvaja pojedince: žene, djecu, skakače ili pojedine predmete: kupaće, lopte, peraje, luftmadrace; dovoljan nam je jedan element da nas prenese u bezbrižnu ljetnu atmosferu. Izbjegavajući detaljno specificirati pejzaž i ljude nudi nam univerzalnost doživljaja na plaži, čar i ekstatičnost ljetnih senzacija. No mnoge od tih pomalo idiličnih prizora narušavaju mrlje nalik mahovini ili tirkiznoj koroziji. Iako bismo ih mogli promatrati kao čisto apstraktan element, poznavajući njezinu slikarsku vještinu, postajemo svjesni da one nisu ovdje ostavljene slučajno. Ova korozija se može čitati kao nagrizanje vremena ili zakon entropije koji potkopava naše drage uspomene i odvlači ih u zaborav, ili pak kao antipod ekstatičnom raspoloženju ljeta.

Uvijek na visokoj vibraciji, često prizivajući ushit, poletnost i živost, slikarstvo Natalie Borčić ne prestaje nas oduševljavati; elementi smirenosti i pomirbe s prirodom obogaćuju njen slikarski ton i podcrtavaju u nama osjećaj povezanosti i prisnosti s prikazanim. Njena je slikarska osobnosti radoznala, spremna na promjenu, nadogradnju i otkriće. Natalia Borčić je svojim predivnim tonovima i kompozicijama bacila ješku, a mi smo se upecali i postali njeni obožavatelji koji se ne mogu nasititi ljepote i dubine njezinog slikarskog izraza. (Luisa Ritoša)