U kontrapunktu 12: 404 Future Not Found, Sebastijan Vojvoda

Galerija Decumanus

28. kolovoza – 10. rujna 2026.

U kontrapunktu 12: Suvremeni suprematisti

Sebastijan Vojvoda

404 Future Not Found (slike, objekti, instalacije)

Otvorenje izložbe: 28. kolovoza, 20.00

Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 19.00 – 22.00

Kustosica: Luisa Ritoša

 

Iskusni slikar i kustos Sebastijan Vojvoda u ovom nam opusu nudi sofisticiranu i pronicljivu igru, svojevrsnu viziju matrixa u kojem smo zaglavili. Matrica nije svima isto zadana, ali obuhvaća sve, pojedinac se nalazi u kompleksnoj mreži, naizgled bez izlaza, i bez objašnjenja. Kafkijanski prostor sulude birokracije miješa se s prostorima videoigara i fascinacijom strukturama moći. Reference na povijesne trenutke i ekstremne političke polarizacije proširuju kontekst radova. Također vidimo obraćanje na punktove zaokreta u povijesti umjetnosti kroz citate Maljevičevog rada, odavanje počasti Juliju Kniferu i minimalističkim konceptima 1960-ih godina. U središtu rada nalazi se estetika 8-bitnih arkadnih grafika, koja funkcionira kao stilski okvir kroz koji autor oblikuje konceptualni sadržaj. 

Vojvoda u svom radu, gradeći umjetničku instalaciju, izlazi iz dvodimenzionalnosti slike i kreira svojevrsnu scenografiju (post)utopijskog/distopijskog metaverzuma. U harmoničnoj geometrijskoj konstrukciji stvara futuristički labirint, na prvi pogled hermetičan u svojoj potpunoj apstraktnosti. Njegove radove možemo promatrati iz više rakursa, ali primjećujemo da se izdvaja prikaz/tema igre. Ova igra odvija se na više nivoa i u više različitih stvarnosti simultano. Prvo uočavamo umjetničku igru, koju autor izvodi s apstraktnim oblicima, ponavljajućim ritmom, bojama i znakovima. Igru vidimo i u postavu slika gdje autor maštovito kombinira različite pozicije i načine stvaranja instalacije. Dominira crna, bijela i crvena boja, javlja se i plava; paletu namjerno ograničava, jer je njegov interes prvenstveno usmjeren na oblike i mogućnosti njihovih kombinacija. Vidimo autorov užitak u stvaranju, oduševljenje s nebrojenim modalitetima geometrijskih oblika.

Uz to, prepoznajemo i motive društvenih i političkih spletki/igri te sistema moći. Znalački pažljivo autor bira forme s kojima se referira na dramu suvremenih zbivanja. Primjerice, dekodiranjem prikaza možemo otkriti susret kukastog križa s američkom zastavom. Asocijativni niz vodi nas do pojednostavljene verzije američke zastave, pri čemu primjećujemo zanimljiv način na koji se redefiniraju njene forme i boje; na mjesto plavog četverokuta s bijelim zvjezdicama imamo plavi četverokut s 4 bijela kvadrata. Shvaćamo kako taj prikaz može nositi simboliku križa, odnosno simboliku svastike: spojimo li dva kukasta križa različite orijentacije, jedan koji se kreće u lijevo, a drugi u desno, dobivamo ovakav četverokut. Ova struktura sugerira statičnost; u sukobu istočnog i zapadnog svijeta dolazi do zaustavljanja prirodnog toka energije.

I mi se nalazimo u toj mreži, u određenoj igri; neoliberalizam nas naganja na hiperprodukciju i dok proizvodimo/trošimo da spasimo svoj život, postajemo zamućeno i ispikselizirano sjećanje sebe. U svijetu računalne inteligencije i njenih hiper-nad-realističnih kreacija, filtera i filera gubimo svoje proporcije. Tako ispikselizirani postajemo vrijedan mikročip, meso/tijesto, za tehnološku/ratnu mašinu koja ne staje, matricu koja sve više preuzima i reproducira psihotičan obrazac njenih kreatora. Ono što je za rusku avangardu bio san o napretku*, nama je svakodnevna noćna mora. Sunce kao simbol života, zarobljeno je, čovjek je savladao prirodu, ali je sebe podredio svom izumu i napretku: da mu služi, robuje, da ga obožava i da mu se žrtvuje. Sebastijan Vojvoda primjećuje: Maljevičev transcendentni crni kvadrat u mom radu postaje tek crni piksel u koordinatnom sustavu platna. Koliko otkidamo od sebe svake sekunde koju potrošimo na zurenje u ekran? Koliko otkidamo od budućnosti? Vojvoda nas upozorava, osvještava i priziva k svijesti, trenuci revolucije nisu izvan nas, raspršeni su u svima nama, rastu da se ujedine, ako to mogu, kao slagalice. Gledano Vojvodin opus kroz prizmu sadašnjeg političkog, ekonomskog i tehnološkog momenta možemo uočiti da njegov rad u sebi nosi predikciju. Budući razvoj konvergencije fizičke i digitalne stvarnosti temelji se na integraciji virtualne i proširene stvarnosti, miješane stvarnosti, decentraliziranih blockchain sustava i umjetne inteligencije u jedinstvene, interaktivne virtualne ekosustave. Upitno je što nam ti ekosustavi nose, i kako ćemo u njima preživjeti. Datafikacija čovjeka odvija se već godinama, a sada osjećamo i njene posljedice. Autor analizira i vrši dekonstrukciju centara moći koristeći se retro-futurističkim narativima. Kako sam navodi, naglasak je na određenom analitičkom i istraživačkom momentu: Smatram da upravo zastarjela tehnologija skriva neiskorišteni potencijal i nepoznate poruke jezika koji tek učimo dešifrirati, a koji je prerano zastario. Kontrast između tehnološki zastarjelog virtualnog 8-bitnog jezika i materijalnosti slikarske boje i platna stvara napetost koja mi djeluje distopično – istodobno arhaično i suvremeno.

Naslov 404 Future Not Found dodatno podcrtava distopiju koju živimo; postaje podsjetnik na iluziju sreće koju prodaju mašine zavisti. Svaka sekunda provedena pred monitorom ili mobitelom postaje zamka, gdje tehnologija jede naš život. Iskorištava se naš dopaminski sustav za bogaćenje elita  i pretvara nas se u depresivne ovisnike koji gube motivaciju za pobunu. Hitno potreban moralni kompas u ovom se sustavu ne pojavljuje, baš suprotno, moralni kompas je nestao, doslovno je bačen; najvjerojatnije se nalazi negdje na dnu mora i raspada u čestice mikroplastike. Vojvoda daje nedvosmislen odgovor, odgovor koji nas razbuđuje i motivira da ponovno uspostavimo kontakt sa stvarnošću, izvan ekrana i kodova, prije nego što ona nestane u nepreglednim prostorima s(t)imulacije.

* Radnja opere Pobjeda nad suncem (1913.), na čijoj scenografiji je radio Kazimir Maljevič, prati Budetljane (ljude budućnosti) koji hvataju sunce i zatvaraju ga u kutiju, i time veličaju pobjedu moderne tehnologije i ljudske volje nad prirodom, odnosno starim poretkom. U ovoj operi se prvi put pojavljuje motiv koji će kasnije postati čuveni Crni kvadrat na bijeloj podlozi. (op.a.)