U kontrapunktu 12: Placeholders, Nenad Jalšovec

Galerija Decumanus

11. – 24. rujna 2026.

U kontrapunktu 12: Suvremeni suprematisti

Nenad Jalšovec

Placeholders (slike)

Otvorenje izložbe: 11. rujna, 19.00

Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 19.00 – 21.00

Kustosica: Luisa Ritoša

 

U ovom projektu Jalšovec nam nudi satiričan pogled na suvremenu hiperproduktivnost, pod povećalo stavlja surove uvjete u kojima žive životinje i ljudi danas; analizira betonizaciju i naoružavanje, otvarajući pritom pitanje etičkih granica ljudskog djelovanja i posljedica takvog odnosa prema okolišu. Istovremeno njegov rad anticipira transformaciju stvarnosti u simulakrum, u smislu autonomnog sustava znakova koji nadomještaju izvorno iskustvo.

Pred nama su platna rađena tehnikom ulja i akrilika; paleta je ograničena na nijanse crvene i ružičaste te crnu, bijelu i sivu. Unutar ovog opusa izdvajaju se tri cjeline. U prvoj cjelini organski se motivi transformiraju u mehaničke strukture, dijelovi kravlje anatomije simplificiraju se, povećavaju i analiziraju. Kravlja “unutrašnjost” i funkcionalnost postaje mjesto koje asocira na tvornička skladišta. Unutar skladišta nailazimo na praznu stolicu, ili samo otvore za krv, povremeno manje prikaze krava, ili prikaze krvi kao mehaničke tube koja kola u “tijelu”. Ovaj hladan, slikarski mirnim potezima izveden prikaz izaziva jezu. Na platnu je objektifikacija tih životinja potpuna, u realnosti, objektifikacija tih životinja je također potpuna. Znamo da proces proizvodnje mesa i mlijeka sadrži tužnu istinu o neslućenoj patnji, pri čemu se goveda radikalno ograničavaju i svode na beživotne stvari. Nehumanost uvjeta u kojima te životinje žive pogađa nas kroz  slikarski kontrast. Vidimo meke, bajkovite scene, koje podsjećaju na dječje igračke. U pozadini se nalaze naznake kućice i stabla, male farme- koje više ne postoje. Mekoća slikarskog izraza u kontrastu je s temom koju u prvom gledanju ne iščitavamo jasno.

Krava je u Indiji sveta životinja, majka, no u zapadnoj civilizaciji ona je samo prehrambeni proizvod. Zaista ih rijetko viđamo vani, jer provode živote zatvorene i stisnute po industrijskim farmama/skladištima. Potpuno ograničenog kretanja, svedene su na mašine za mužnju. Moguće ih je povremeno vidjeti, u manjim grupama, na slavonskim ravnicama, ili na ličkim pašnjacima. Pastoralni prizor stada na ispaši izaziva smirenu pomirbu s njihovom budućnošću, za razliku od prizora industrijskog stočarstva koji duboko uznemiruje.

Drugu skupinu radova pod nazivom Industrijski standard čine naslikane tvorničke robotske ruke.

Ljudska ruka slika robotsku ruku- u tome se odražava i svojevrsna dihotomija i podsjetnik na razliku kojom percipiramo kreativnost i rad. Slikarstvo i ostale umjetnosti su neoptimalne, a robotski rad je optimalan, budući da se uvodi u svrhu optimizacije rada. Općenito, Jalšovec ima tendenciju da motive prikazuje kao zamrznute u vremenu, usporene, ali ovdje vidimo dinamiku, kako u kompoziciji tako i u slikarskom izrazu. Odlučnim potezima kista, kojima označava pravce kretanja stroja, jasno uprizoruje brzinu. U ovim radovima svojim izričajem zaziva futurizam, aludirajući na kreiranje pokreta kakvo pronalazimo u slavnom remek-djelu Akt koji silazi niz stube (1912.) Marcela Duchampa. Poput Duchampa autor kroz kompoziciju i način slikanja nastoji uhvatiti bit kretanja kroz prostor/vrijeme. Cilindri i zavojnice- metal koji buči, ili pak tiho zuji, robotskom efikasnošću, zamjenjuje ljudske ruke, odvajajući nas od rada i smisla. Ponovno u ovim prizorima objektivizirajući organsko, sada na drugom nivou, Jalšovec propituje pitanja robotike, etike i načina na koji se odnosimo prema radu.

U trećoj skupini, u kojoj tematizira militarizaciju i betonizaciju, slika cestu, asfalt i ljude- crne siluete, ikone ljudi, piktograme koji na asfaltu stoje i čekaju smrt. Rad Luck+1 iz 2018. godine analizira mogućnosti saobraćajne nesreće, dok primjerice u radu Bombardiranje građana u kontroliranim uvjetima slika padanje bombi, ali kao zamrznuti, konceptualan prizor. Simpatičnost likovnih rješenja stvara kontrast s temom prikaza. U ovim se radovima secira osjećaj sigurnosti i kontrole, odnosno nemogućnosti kontrole destruktivnih obrazaca u našoj civilizaciji. Ratna industrija, jedna od najprljavijih industrija koja zarađuje na ubijanju milijuna ljudi danas je u zamahu. Nove tehnologije oslobodile su nebrojene načine kako da razaranja budu preciznija i ubojitija. Militarizacija i razvoj ratne industrije postali su dio globalnog tehnološkog i ekonomskog natjecanja. Potreba za sigurnošću danas je veća nego ikad s obzirom na ratna zbivanja po cijelom svijetu. U pozadini se razotkriva  mehanizam koji počiva na instrumentalizaciji svega postojećeg i koji vlastitu stabilnost održava kroz permanentnu krizu i proizvodnju viška.

Sve slike sadrže piktograme i razne znakove; javljaju se crtice, kružići, strelice, plusevi i minusevi koji podsjećaju na objašnjenja u mapama. Nalazimo da nam autor, u suštini, nudi mapu ljudske (auto)destruktivnosti. Izvorno iskustvo patnje biva posredovano i ublaženo estetikom, autor nas distancira od motiva, čineći nas promatračima transformacije stvarnosti u simulakrum, koji funkcionira kao svojevrsni buffer (međuspremnik). Usporedbu povlačimo s našom svakodnevicom u kojoj nam je neposredno iskustvo zastrto konstantnim porukama, reelsima, shortsima i reklamama.

Promatrane zajedno, tri cjeline govore nam o koherentnom i zatvorenom sustavu u kojem se eksploatacija odvija na svim razinama, život se svodi na podatak, rad na funkciju, priroda na sirovinu, u kontinuiranom krugu proizvodnje, kontrole i razaranja. Dizajnerski duhovito, slikarski briljantno, on razotkriva sloj po sloj našu brutalnost, hladnoću i egocentričnost kojom podređujemo okolinu do točke puknuća, ludila i uništenja.