LINK IN ART 12: Liminal Space, Jonathan M. Davis

Galerija Decumanus

7. – 27. kolovoza 2026.

LINK IN ART 12: Povratak organskom – novi ekspresionizam

Jonathan M. Davis

Liminal Space (skulpture, objekti, instalacije)

Otvorenje izložbe: 07. kolovoza, 20.00

Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 20.00 – 22.30

Kustosica: Luisa Ritoša

 

Objekti koje stvara Jonathan Davis mogu biti doživljeni na više načina, jer isprva ne razaznajemo o čemu je riječ; oni su sami po sebi višeslojni i kompleksni. Gledajući fotografije njegovih radova nismo u stanju prepoznati o kojem se materijalu radi, ni o kakvom motivu. Možda svjedočimo fotografijama uvećanih mikroskopskih organizama ili stanicama živih bića? Možda su to određene svjetlosne instalacije? Oblici podsjećaju na uvećane mikroskopske čestice, boje su intenzivne i jasne. Organika tih prikaza je fascinantna, djeluju istovremeno opasno i atraktivno. Uživo naravno vidimo da se radi o predivnim staklenim instalacijama, objektima izrađenim od stakla i svjetlosti. Zbunjenost viđenim oblicima izazvana je s namjerom, naime umjetnikovo polje istraživanja je upravo koncept liminalnog, odnosno prijelaznog prostora.

Jonathan Davis je umjetnik koji trenutačno živi u Hrvatskoj, no često putuje u Sjevernu Ameriku, svoj nekadašnji dom. Osim staklom bavi se i jazzom i taj osjećaj za ritam prenosi i u svoje umjetničke kreacije. Proces slaganja staklenih elemenata otvoren je i nepredvidiv, ritam i ponavljanje vode prema spontanom oblikovanju cjeline slično jazz improvizaciji. Oblik objekata asocira i na neurološke stanice, s obzirom na to da imaju jezgru iz koje se u raznim smjerovima kreću linije, odnosno u ovom slučaju, staklena masa koja se zrakasto širi i stanjuje. Ovaj oblik prepoznajemo i kod cvijeća, zvijezda, vatrometa i slično. Asocijacije na neuronske mreže ili organske strukture upućuju i na unutarnje, mentalne prostore, liminalnost se tako očituje u fizičkom prostoru te u samoj percepciji i svijesti. Šiljatost i oštrina linija doprinose osjećaju opreza, isto kao kada se nađemo u međuprostoru, nepoznatoj okolini, pa postoji potreba za oprezom i izoštravanjem osjetila. Otvorenost ka interpretaciji i mogućnost varijacija su bezbrojne. Autorova fascinacija s liminalnim prostorima povezana je s njegovom životnom situacijom, čestim putovanjima i potragom za redefinicijom vlastitog identiteta. Potreba da se negdje zaustavi i da negdje stigne je razumljiva. Liminalni prostor se prožima sa specifičnim mentalnim stanjem, prijelaznim stanjem koje uključuje određene nesigurnosti, anksioznosti i ambivalencije, a istovremeno je to i stanje proširenih mogućnosti i inspiracije. Prijelazni prostori su ustvari stanja u kojima, u životu, najčešće boravimo, s obzirom na to da je sve prolazno, od naših godina, zdravlja, do naše okoline/situacije; samo stalna mijena jest.

Tehnika stvaranja staklenih objekata uključuje vatru i zrak, vatra omekšava staklo i omogućuje kreiranje. Vatra i zrak su “neuhvatljive supstance”, nevidljive sile koje pokreću cijeli proces. Krhkost materijala u izravnom je sukobu s agresivnom geometrijom formi, čime se naglašava tenzija svojstvena prijelaznom razdoblju. Stvoreni objekti se nižu u određene strukture pa u postavu stvaraju novu cjelinu, objekt-instalaciju. Ova instalacija dio je šire priče. Davis zadržava i naglašava prozirnost stakla, uz suptilno nadodavanje žarkih, toplih i hladnih boja: narančaste, žute, crvene, zelene i plave, koje u sudaru sa svjetlošću stvaraju šarenu refleksiju. Igra svjetla i sjene u prostoru galerije podcrtava promjenjivost, stvara se “prostor unutar prostora”, luminiscentna mreža koja nestaje čim nastane mrak. Svjetlost oživljava staklo, statični objekti postaju entiteti koji komuniciraju s prostorom oko sebe. Ne-organsko prelazi u organsko. Mikrokozmos postaje makrokozmos, virusi postaju cvjetovi, a cvjetovi se pretvaraju u svjetlosno šarenilo, mi ulazimo u neki drugi svijet, ostajemo pomalo zbunjeni, začarani i oduševljeni. Sam autor o svom radu kaže: “Liminalni prostor je iskustveni paradoks. To je prijelazno mjesto u kojem imate osjećaj da istovremeno odlazite i dolazite. Liminalni prostori nisu ni ono gdje ste bili ni ono kamo idete. Nisu namijenjeni zadržavanju, nego prolasku. Grad Krk, sa svojim vijugavim drevnim ulicama, satkan je od takvih prostora. Tisuće posjetitelja prošle su tim putovima, a neki nikada nisu primijetili njihov utjecaj. Ja ih primjećujem jer sam stranac. Privlače me ta prijelazna stanja i trenuci na granici – mjesta u kojima se susreću suprotnosti i stapaju paradoksi. U njima postoji nešto intrigantno. Staklo i svjetlost koristim kao izražajno sredstvo kako bih toj neobičnosti dao glas.”

Davisov rad je fenomenološka studija o neodređenosti, koja promatrača poziva na raskid s poznatim. U ovoj ne-pripadnosti osjećamo nelagodu, ali isto tako slobodu da redefiniramo sebe i pronađemo nove načine postojanja. Upravo se u toj potrazi za novim već ostvaruje naša budućnost, kolikogod nam je teško odvojiti se od poznatog i uhodanog, toliko bivamo nagrađeni rastom i iskustvom otkrivajući nepoznato. Opasnosti su svuda, u životu nema mjesta za jednoznačnice, njegovi su cvjetovi prelijepi, ali istovremeno i oštri, mogu nas ubosti, razrezati. Obojeno staklo podsjeća nas na murano tradiciju. Muranska tradicija temelji se na preciznosti, majstorstvu i kontroli materijala, što su sve odlike i Davisovog rada. Staklo je medij koji nas uvijek iznova fascinira zbog svoje krhkosti, ali istovremeno otpornosti. Davis je ovaj mediji savršeno savladao i prepustio stvaralaštvu koje pokazuje kako visoku stručnost tako i divnu maštovitost i kreativnost. U svijetu gdje dominira plastika, staklo postaje raritet i luksuz, čudna relikvija nekih drugih vremena, koja u sebi nosi nostalgične prizvuke povijesti. Svaki taj krhki objekt posebna je i predivna kreacija koja vibrira i u sebi nosi notu ekskluzivnosti. (Luisa Ritoša)